Više od dvadeset godina govori se o članstvu Republike Srbije u Evropskoj uniji i još uvek je neizvesno kako će izgledati „evropski put“ Srbije. Pored članstva u EU, aktuelno je pitanje odnosa Republike Srbije, Ruske Federacije i EU, kao i inicijative Otvoreni Balkan. Sagovornik LAWLife portala za pravo i privredu je Bojan Stanić, pomoćnik direktora Sektor za strateške analize, usluge i internacionalizaciju u Privrednoj komori Srbije koji će nam dati odgovore koji se tiču privrede Srbije.

 

Evropski put Republike Srbije traje više od 20 godina. Da li je punopravno članstvo u EU – mit ili realnost?

 

Punopravno članstvo u EU, Vlada Republike Srbije proglasila je kao glavni političko-ekonomski cilj države. Ukoliko se pogleda nedavna istorija Srbije, od 2001. godine do danas, Vlada RS gotovo kontinuirano vodi pro-evropsku politiku, odnosno učestvuje u procesu evro-integracija.

 

Međutim, ono što je činjenica, proces evro-integracija u poslednjih nekoliko godina je za Republiku Srbiju gotovo stagnantan, ali to je vidljivo i u slučaju sa drugim zemljama, odnosno kandidatima. Može se reći da je to rezultat kako relativno sporog ispunjavanja kriterijuma od strane Srbije, ali i nedostatka konsenzusa na nivou EU da se omogući brži proces pristupanja za zemlje regiona Zapadnog Balkana.

 

Dakle, težnja Republike Srbije da postane članica EU je realna, ali trenutno izgleda da je dostizanje tog članstva u dogledno vreme daleko od realnosti.   

 

Sve više se u javnosti pominje da je ulazak Republike Srbije u EU uslovljen ulaskom u NATO. Da li je za Evropsku uniju presudno da li jeste član ili niste član NATO, jer u ovom trenutku šest članica Evropske unije, od ukupno 27, nisu članice NATO-a i to: Austrija, Kipar, Finska, Irska, Malta i Švedska?

 

Različiti su razlogi zašto navedene članice EU nisu u NATO savezu. Austrija i Finska svoj vojno neutralni status imaju kao posledicu davnih dogovora između njih i Sovjetskog Saveza, Švedska je samostalno proglasila neutralnost još tokom 19. veka, Kipar ima nerešena teritorijalna pitanja, a Irska i Malta su zemlje koje su realno izvan geostrateških zbivanja u svetu poslednjih decenija.

 

Međutim, činjenica je da su gotovo sve nove članice EU, a sve one, koje su nekada bile deo “Istočnog bloka”, prvobitno bile primljene u NATO, pa su tek onda realizovale proces evro-integracija. Iz tog razloga se često i koristi izraz “evro-atlantske integracije”.

 

Iz ugla EU može se reći da Brisel insistira na bezbednosnim kriterijumima novih članica, odnosno da se moraju imati svojevrsne garancije kako nova članica u EU ne bi unela određene političke probleme, koji prostiču iz nerešenih, odnosno otvorenih pitanja.

 

Naravno, tu imamo izuzetak Kipra, ali treba naglasiti da u EU nije primljen deo koji potpada pod tzv. Severni Kipar.  

 

Od 2023. godine najavljena su nova pravila za ulazak u EU. Drugim rečima, građani Republike Srbije, BiH i Crne Gore moraće da plate 7 evra da bi ušli u EU. Kako komentarišete navedenu naknadu i kako će se to odnositi na privredu i privrednike?

 

Slobodno možemo reći da je u pitanju korak unazad na putu evro-integracija regiona, jer se uvodi dodatni uslov prelaska granice sa EU, umesto da bude obrnuto.

 

Sam trošak u suštini nije veliki, posebno za firme, ali jeste blago obeshrabrujući, s obzirom da je interes privrednicima da njihova roba lakše i brže prelazi granicu ka EU.

 

Da li su nova pravila za ulazak u EU neka vrsta pritiska na države koje ne pripadaju EU i da li to znači da je vizna liberalizacija izgubila smisao?

 

Praktično ne, iz razloga što je postojanje vizne liberalizacije suštinska stvar. Pretpostavljam da bi se ta naknada plaćala prilikom samog prelaska granice, nešto slično kao kada se za drumski saobraćaj plaća “vinjeta”, ali nemam dovoljno informacija o samoj procedure.

 

Ipak, ponovno uvođenje viza bi bio zaista veliki udarac, možda i konačan, na proces evro-integracija, jer bi se time iskazalo nepoverenje i dodatno destimulisalo pro-evropsko nastrojenje Vlade i stanovništva. 

 

Da li te nove naknade znače svojevrsan politički pritisak, moguće.  

 

 

Da li eventualni ulazak Republike Srbije u EU donosi potreban privredni rast ili ne, jer postoje podaci da i kod punopravnih članica EU postoji negativni privredni rast?

 

Trebalo bi da konkretan progres Republike Srbije na putu ka EU donese sa sobom veće poverenje stranih investitora u pogledu ulaganja u Srbiju. Samo članstvo bi značilo da je Srbija stabilnije tržište za ulaganje, prvenstveno iz ugla zapadnog kapitala.

 

Nije slučajno i nije naivno što je većina evropskih država do sada ušla u članstvo EU, tu postoje brojni benefiti. Objektivno govoreći, sve nove članice EU su povećale obim investicija, spoljne trgovine i ono što je najbitnije porastao je nivo institucionalnosti, ali i životni standard stanovništva.

 

Međutim, ne bi trebalo da se članstvo u EU posmatra kao pitanje života ili smrti. Bitno je implementirati dobru praksu i raditi na jačanju privrede, institucija, a članstvo kada dođe.

  

Republika Srbija je od izbijanja međunarodne finansijske krize u svetu od 2008. pa do 2018. godine ostvarila privredni rast od oko 13,5%, a centralnoevropske zemlje u tranziciji 25 procenata. Možete li nam objasniti zbog čega je to tako?

 

Odgovore na ovo pitanje treba tražiti u nedavnoj ekonomskoj istoriji, prvenstveno iz perioda 90-ih godina. Naime, Srbija je u ekonomskom smislu izgubila gotovo celu deceniju, a posebno devastirajući efekat na privredu imale su sankcije UN, koje su trajale gotovo četiri godine. Naravno, tu su i efekti NATO bombardovanja 1999. godine.

 

Nakon političkih promena krajem 2000. godine, došlo je do vraćanja Srbije u međunarodne ekonomske tokove, do snažnog privrednog rasta, ali je on zasnivan uglavnom na rastu domaće potrošnje. Svetska finansijska kriza je na neki način resetovala stanje, zaustavljen je rast, pa smo do 2015. godine imali anemičan rast privrede. Većina centralno-evrospkih država nije imala takve probleme.

 

Ipak, treba istaći da je situacija u poslednjih pet, šest godina znatno promenjena, u pozitivnom smeru po privredu Srbije. 

 

Da li Republika Srbija ima ili nema stratetegiju privrednog rasta?

 

Ima, i ona je uspostavljena nakon udara svetske ekonomske krize iz 2009. godine. Konkretno se ta strategija zove “model izvozno orijentisanog privrednog rasta”. Dakle, u pitanju je privlačenje stranih i podsticanje domaćih investicije u izvozno orijentisane delatnosti kako bi se obezbedio održivi rast i razvoj.

 

Deluje da taj model polako počinje da funkcioniše, što se vidi u konstantnom porastu spoljnotrgovinske aktivnosti, ali treba imati u vidu da je potrebno još dosta rada na tom modelu kako bi Srbija izašla iz hroničnog deficita spoljne trgovine i obezbedila održivost privrednog rasta.

 

Takođe, Vlada RS je usvojila i niz strateških dokumenata po pitanju privlačenja investicije, industrijske politike i tzv. pametne specijalizacije.

 

Kako treba posmatrati odnos Republike Srbije i Evropske unije, jer je očigledno da i u samoj EU postoji određena kriza i da kod članica EU postoji i protivrečnost, pa i neslaganje u pogledu spoljne politike, ali i rešavanja određenih spornih pitanja i situacija (npr. Izlazak UK, odnos prema Ruskoj Federaciji i sl.) pa se kao logično nameće pitanje kada će Republika Srbija najiskrenije postati prvo sagovornik i partner, a zatim i prioritet prilikom proširenja Evropske unije?

 

Relativno mala zemlja, sa ograničenim ekonomskim i političkim potencijalom, ne može biti ravnopravan sagovornik u real – političkim odnosnima.

 

Narod kaže da je “ruka koja daje, iznad ruke koja prima”. Slično je i u odnosu prema EU. Dakle, Republika Srbija se prilagođava politici EU na putu evrointegracija, a ne obrnuto.

 

Međutim, treba naglasiti da EU nije idealan sistem, niti da njeno rukovodstvo uvek donosi najmudrije odluke, kao i da zastoj u evro-integracijama nije samo rezultat pristupa Srbije tom procesu.

 

Imajući u vidu geostratešku poziciju Srbije, njen “landlock” položaj (bez izlaza na more), Srbija nije mogla biti prioritet za Brisel, za razliku od Rumunije i Bugarske, koje su u članstvo EU ušle više iz geostrateških, a manje ekonomskih razloga.

 

 

Kada se porede podaci iz oblasti spoljne trgovine, konkretno spoljnotrgovinska razmena, jasno je da je Evropska unija prirodan, ali i strateški partner Republike Srbije. Kako objašnjavate činjenicu, da Evropska unija ne traži od Republike Srbije da uskladi svoju spoljnu politiku u pogledu bescarinskog Sporazuma sa EAEU koji su potpisale Republika Srbija i države članice Evroazijske ekonomske unije (Ruska Federacija, Republika Belorusija, Republika Kazahstan, Kirgiska Republika i Republika Jermenija)?

 

To je na neki način i logično, jer Srbija nije članica EU, a kada bude onda će morati da napusti neke spoljnotrgovinske sporazume. Uzmite primer istočnoevropskih zemalja, koje su bile članice CEFTA sporazuma sve do momenta uključivanja u članstvo EU.

 

Naravno, saradnja sa članicama EAEU je ekonomskog karaktera, a Brisel je mnogo osetljiviji na pitanje usklađivanja spoljno-bezbednosne politike, te su u tom smislu pritisci i izraženiji.

 

Šta znači kada Republika Srbija, kao kandidat za članstvo u EU, treba da uskladi spoljnu politiku sa Evropskom unijom iz ugla privrede i privredne saradnje?

 

To znači da na dan zamišljenog pristupanja u EU, Srbija treba da ima potpuno harmonizovan pravni sistem sa zahtevima EU, kako bi mogla postati deo jedinstvenog tržišta, ali i prilagođene bilateralne sporazume sa drugim zemljama u skladu sa političkim interesima Evropske unije.

 

To je potpuno razumljivo, jer treba da kao zemlja članica podržavate zajedinički interes. Međutim, stvar je daleko komplikovanija kada imate dugotrajan proces evro-integracija i kada ne znate tačne rokove prijema u članstvo.

 

Da li je prihvatljivo i očekivano da prihvatamo sve „evropske“ vrednosti, a da zauzvrat ne budemo skoro 3 decenije deo Evropske unije?

 

To zavisi od političke procene Vlade RS, koja treba da odjednom i na duge staze vaga politički i ekonomski, a vodeći se nacionalnim i bezbednosnim interesom, a sve pod jednim sveobuhvatnim ciljem održive koristi i sigurnosti za celokupno društvo.

 

Ono što je bitno naglasiti iz ugla privrede, posebno kada je u pitanju savremeno okruženje, privreda ima vrlo ograničen uticaj na politiku i ona obično mora da se prilagođava strateškim političkim odlukama, ali za pomenuti opšti cilj, neophodno je da politička struktura uvažava racionalne ekonomske interese.

 

Da li „evropski“ put Republike Srbije posle više od dvadeset godina čekanja i nadanja može biti zaustavljen ukoliko se Republika Srbija ne uskladi sa spoljnom politikom zvaničnog Brisela?

 

Taj rizik je realan, ali je teško proceniti verovatnoću da će takav scenario i nastupiti. Treba imati u vidu da postoje članice EU koje nisu priznale nezavisnost Kosova i Metohije, iako na tome Brisel insistira. Sa druge strane, postoje zemlje članice EU koje nisu spremne da osustanu od ruskih energenata na način kako to predlaže većina članica EU.

 

Na taj način verujemo da EU razume i poziciju Srbije.

 

Ukoliko bi EU insistirala na određenim usklađivanjima, a Srbija to, iz svojih razloga, odbijala, onda bi se moglo desiti da se ukine vizna liberalizacija, da se suspenduje kandidatura za članstvo, kao i da se zvanično zaustavi proces evro-integracija.

 

Zbog čega se sve više insistira na usklađivanju spoljne politike Republike Srbije sa spoljnom politikom zvaničnog Brisela kada je u pitanju odnos Republike Srbije ka Ruskoj Federaciji?

 

Verovatno je u pitanju stvar principa, da sve zemlje kandidati moraju pratiti zvaničan stav saveza (unije) ka kojem teže.

 

Rat u Ukrajini izazvao je neviđen ekonomski sukob između “kolektivnog Zapada” i Ruske Federacije, pa se na neki način radi na smanjenju raznoglasja i suzbijanju redova u cilju ostvarivanja političkog interesa, a on bi se mogao definisati kao potpisivanje mirovnog sporazuma između Kijeva i Moskve.

 

Treba istaći da je Srbiji ova situacija nametnuta, da se ona zaista vodi neutralno, ali EU insistira da se ne može biti neutralan u uslovima “kada se jasno zna ko je žrtva, a ko agresor”.

 

Ukoliko bi se Republika Srbija uskladila sa spoljnom politikom zvaničnog Brisela i Evropske unije, a ništa se konkretno ne reši povodom evrointegracija, da li se onda može postaviti pitanje da li je Republika Srbija i dalje prihvatljiv partner Evropskoj uniji i članicama Evropske unije?

 

Opet se vraćamo na pitanje real – politike i činjenice da je Vlada Srbije pristupanje članstvu u EU proglasila kao osnovni političko-ekonomski cilj, dok je Brisel ta strana koja odlučuje o ispunjenosti kriterijuma članstva.

 

U odnosima sa velikom silom, a EU je u odnosu na Srbiju ipak velika sila, političko-ekonomski slabija strana se više poziva na pravdu, a jača strana donosi odluke na osnovu real – političke situacije.

 

Upravo iz tog razloga, cilj Srbije, kao što smo i rekli, treba da bude usvajanje evropskih vrednosti i standarda, koji su definitivno uzorni, bez obzira što je samo članstvo na “dugom štapu”, naizgled i nedokučivo.

 

Nakon svih geopolitičkih prilika decenijama unazad, Republika Srbija nije više centralni problem. Ipak, postavlje se pitanje, da li je odnos Srbije i Ruske Federacije potencijalni problem?

 

U suštini odnos Srbije i Ruske Federacije ne može biti problem za Brisel, niti odnos Srbije i EU može biti problem za Moskvu.

 

Treba uvažavati politički stav Srbije, koji se otprilike svodi na sledeće: Srbija nastavlja proces evro-integracija, sa željom da se što pre realizuje; Srbija ni u kom pogledu ne utiče na sukob u Ukrajini, ali poziva na mir uz uvažavanje teritorijalnog integriteta Ukrajine kao suverene države; Srbija je bila i žrtva rata i žrtva sankcija, te sa tim iskustvom stalno insistira u pogledu saradnje u regionu i Evropi, na očuvanju mira, stabilnosti, ali i uzajamnog razumevanja i poverenja.

 

Nek nas proglase i naivnim, ali to je iskustvo i preporuka zemlje, koja je izgubila jednu deceniju (u ekonomskom smilu).

 

Ukoliko se zaustavi proces evrointegracija, šta se dešava sa sporazumima o slobodnoj trgovini, odnosno Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju i Prelaznim trgovinskim sporazumom iz 2008. godine?

 

Ne mora da znači da bi se po automatizmu svi sporazumi sa EU raskinuli. Imate primer Ujedinjenog Kraljevstva koje je izašlo iz EU (Brexit), ali je i dalje u velikoj meri ostalo deo jedinstvenog tržišta sa EU.

 

Naravno, jedno je UK u svom političko-ekonomskom potencijalu, a drugo Republika Srbija.

 

Ipak, bitno je istaći da Srbija ne vodi politiku konfrontacije u aktuelnim okolnostima, te se samim tim ne očekuju radikalne odluke prema Srbiji, kao što je raskid sporazuma o slobodnoj trgovini, suspenzija pregovaračkog procesa, što bi više bile mere koje se primenjuju kada postoje neprijateljstva.  

 

 

Sporazumom iz 2008. godine postepeno je ukinuta carina na uvoz robe poreklom iz EU, ali je istovremeno omogućen slobodan pristup robe iz Republike Srbije u Evropskoj uniji. Ukoliko bi se proves evrointegracije zaustavio, šta bi to značilo za srpske izvoznike, ali i srpske proizvode na teritoriji Evropske unije?

 

Znamo da se dve trećine spoljne trgovine Srbije odvija sa EU, samim tim uvođenje carina bi dovelo do manje dostupnosti evropskog tržišta za proizvode iz Srbije, jer bi naša roba izgubila na konkurentnosti.

 

Međutim, ono što je najveći problem jeste što bi takav radikalan zaokret politici EU prema Srbiji izazvao uverenje da Srbija više nije pouzdano mesto za ulaganje, posebno iz ugla zapadnih kompanija, koje su u Srbiji najveći investitori.

 

To bi verovatno pokrenulo proces dezinvestiranja (povlačenja kapitala) i do narušavanja makroekonomske ravnoteže. S obzirom da je tržište Srbije relativno „plitko“ potresi bi bili jako veliki.

 

Naravno, sve je ovo jedan „scenario katastrofe“, koji je malo verovatan, ali ga ne treba isključiti.

 

Takođe, ukoliko se zaustavi proces evrointegracija, kakav će biti odnos Republike Srbije i EFTA zemalja, kao i sa Sporazumom Cefta 2006?

 

Teško je zamisliti koje bi bile sve posledice takvog razvoja situacije, ali svakako da su i EFTA i CEFTA od manjeg značaja za privredu Srbije nego EU.

 

Kada govorimo o investitorima iz Evropske unije koji dolaze i investiraju u Republiku Srbiju, da li je njima svejedno da li je Republika Srbija u Evropskoj uniji ili ne? Očigledno je da ne smeta, jer su investitori prisutni kod nas i sada kada nismo član EU.

 

Odgovor na pitanje nije jednostavan. Imamo investitore koji dolaze iz EU i koji se koriste sporazumima koje Srbija ima potpisane sa CEFTA, EAEU, Turskom itd. Dakle, njima odgovara što Srbija nije članica EU.

 

Sa druge strane, postoje investitori iz vanevropskih zemalja, kojima odgovara što Srbija ima potpisan sporazum o slobodnoj trgovini sa EU (SSP).

 

Generalno, investitori ulažu u stabilne zemlje, tako da status kandidata za mnoge ulagače predstavlja dokaz te stabilnosti, sada i u dužem roku.

 

Takođe, za zemlje u razvoju ili tržišta u nastajanju, kao što je Srbija, za investitore je veoma bitno da procene politički rizik.

 

Ako je Republika Srbija prepoznata sa stabilnim finansijskim sistemom, povoljnom poslovnom klimom, kao i konkuretnim poreskim stopama i sveopšte prisutnim investitorima, da li profit investitora pravi razliku da li je Republika Srbija član EU ili ne?

 

Odgovor je sličan kao u prethodnom pitanju. Cilj investicija je profit za investitora. Postoje različite poslovne strategije koje investitori primenjuju, ali do tog cilja se koriste pozicijom Srbije, kao kandidatom za članstvo u EU, koja ima brojne sporazume o slobodnoj trgovoini, sa svojim osobenostima kao investicione destinacije, na granici između EU, Evroazije i Bliskog Istoka.

 

Novinar nemačkog dnevnika Frankfurter Algemajne Cajtung“ (FAZ) Mihael Martens pre izvesnog vremena istakao je da je budućnost Balkana nekada bila u EU, ali da je to sada prošlost, jer EU u dogledno vreme neće primati nove članice. Da li je usled trenutne situacije u Ukrajini došlo do promene raspoloženja u pogledu proširenja EU?

 

Očigledno je da je EU zaključno sa 2021. godinom bila zasićena od prijema novih članica, to se vidi po dinamici, nije bilo novog proširenja još od 2013. godine.

 

Prema procenama analitičara, onih koji dolaze iz zapadnih zemalja, često se mogla čuti formulacija „da Srbija u dogledno vreme neće postati članica EU, a pitanje je da li će ikada.“

 

Međutim, sa aktuelnom kriznom situacijom u Ukrajini ponovo se pokrenulo pitanje ubrzanog prijema u članstvo u EU, ali koliko je to realno, teško je proceniti, s obzirom da takve odluke zavise od političkih procena u Briselu, a verovatno i u Vašingtonu.

 

Da li privredne komore regiona mogu da pronađu i ostvare zajedničku saradnju i povećaju ekonomski interes privrednika i time nadjačaju političke prilike?

 

To se praktično pokazalo, da su privrednici našli zajednički jezik u regionu, a da su političari onda pratili.

 

Regionalne inicijative u cilju stvaranja zajedničkog tržišta Zapadnog Balkana, koje bi funkcionisalo na osnovi četiri ekonomske slobode (slobodan protok ljudi, roba, usluga i kapitala) je interes regionalnih privrednika, u prvom redu iz Srbije, s obzirom na konkurentsku prednost domaće privrede u proizvodnom sektoru.

 

Intezitet regionalne privrede raste, ali i sami strani investitori u poslednje vreme gledaju region kao jedinstvenu investicionu destinaciju. Možemo reći da su politički odnosi u poslednjih nekoliko godina u Evropi kompromitovani, politika nije uspela da sačuva mir u Evropi, ali bi se on mogao ponovo uspostaviti na ekonomskoj racionalnosti.

 

Kada govorimo o Republici Srbiji i regionu, možete li nam reći koja je uloga Srbije u regionu i kroz Otvoreni Balkan, ali i kroz proces evrointegracija i ekonomske saradnje?

 

Srbija je vodeća privreda u regionu, u pogledu ekonomskog potencijala, populacije i teritorije. Takođe, u pitanju je najkonkurentnija regionalna privreda i najatraktivnija je za privlačenje stranih direktnih investicija. Iako nema izlaz na more Srbija ima odličan geostrateški položaj, s obzirom da predstavlja raskrsnicu pan-evropskih koridora.

 

Otuda i ne čudi što je Srbija glavni promoter regionalne saradnje i što je ključni pokretač regionalnih inicijativa, koje treba da uspostave zajedničko tržište na prostoru Zapadnog Balkana. Regionalne integracije su nezamislive bez učešća Srbije. U okviru zapadnobalkanske saradnje, Beograd postaje ubedljivo vodeći regionalni centar.

 

Da li su i koliko regionalna saradnja i dobrosusedski odnosi važni za proces evropskih integracija država Zapadnog Balkana s obzirom da postoje veliki izazovi, počev od nedostatka finansijskih sredstava, političke situacije, suočavanja sa prošlošću, ali i vladavine prava, koja je uslov svih uslova za nesmetano funkcionisanje?

 

Činjenica je da regionalna integracija ne može biti zamena za EU, ali može omogućiti bržu harmonizaciju svih regionalnih privreda kako bi u jednom momentu sve zajedno postale članice EU.

 

To je generalno teorijski pristup, ali realnost je pod uticajem brojnih faktora, od ekonomskih, socijalnih pa do geopolitičkih.