Još 2008. godine, jedan naučno-istraživački rad najavio je svojevrsni spektakl u oblasti sredstava plaćanja. Naime, autor ili grupa autora pod pseudonimom Satoshi Nakamoto, objavila je teoretski prikaz Bitcoin mreže kao procesora za plaćanje, koja zvanično počinje sa radom 2009. godine.
Tada, još uvijek slabo poznata virtuelna valuta Bitcoin, po prvi put je iskorištena kao sredstvo plaćanja u stvarnom svijetu kada je amerikanac Laszlo Hanyecz 2 pizze realne vrijednosti oko 40 dolara platio sa 10 hiljada bitkoina. Danas, vrijednost 1 bitkoina iznosi oko 102.340,48 KM. Ako pomnožimo tih 10 hiljada bitkoina sa današnjom vrijednosti jednog bitkoina dolazimo do zaključka da bi Hanyecz, danas, umjesto dvije pice sa tim iznosom mogao kupiti privatni Boing ili jahtu.
Ipak, korisnici sredstava plaćanja na našim prostorima još uvijek nerado prihvataju kriptovalute (Bitcoin, Ethereum..) kao sredstvo plaćanja. Razlog tome leži u činjenici da su, tradicionalno, simboli imovinske vrijednosti imali fizički oblik. Ako za primjer uzmemo papirnu novčanicu, ona simboliše vrijednost koja je na njoj naznačena, iako sama po sebi ona tu vrijednost nema, ali se u pravnom prometu prihvata kao vrijednost koja je na njoj naznačena. Tu vrijednost joj daje država čiji fiskalni sistem garantuje za njenu vrijednost. Kriptovalute kao oblik digitalne imovine nemaju fizički oblik, pa samim tim, učestalo je mišljenje da nemaju ni realnu vrijednost i izazivaju pravnu nesigurnost prilikom korištenja. Razlog tome je svakako nedovoljna informisanost korisnika.
Većina korisnika je upoznata sa postojećim oblicima digitalne imovine, kao što su dematerijalizovane hartije od vrijednosti, sredstva koja svako od nas ima na računu u banci (žiralni novac) kao i elektronski novac. A šta je u stvari digitalna imovina?
Digitalna imovina, najprostije rečeno, predstavlja digitalni zapis koji simbolizuje određenu imovinsku vrijednost, i koji se prenosi isključivo u digitalnoj formi. Za razliku od postojećih oblika plaćanja kojima država zakonodavnim pravilima obezbjeđuje sigurnost i pouzdanost u lica koja ih izdaju ili evidnetiraju, kod virtuelnih valuta/kripto valuta povjerenje je zasnovano na samoj blockchain tehnologiji (tehnologija distribuirane javne knjige ili baze podataka).
Sa statistički većim brojem korisnika širom svijeta, raste i prihvaćenost digitalne imovine kao sredstva razmjene ili investiranja ulagača koji imaju povjerenje u kripto valute i koriste ih putem platformi za trgovanje kao sredstvo plaćanja, bez ikakve zakonske tj. državne podrške. Sve pomenuto dovodi dovodi do neminovne ugroženosti postojećeg finansijskog sistema.
Za državu novi oblici digitalne imovine predstavljaju izazov zbog činjenice da je otežana kontrola lica koja imaju dozvolu da izdaju digitalnu imovinu, kao i zbog činjenice da se npr. kripto valute mogu prenositi između lica, bez posrednika kao što su banke u redovnom sistemu plaćanja.
Da bi preduprijedila potencijalne probleme koje tako neregulisana oblast može proizvesti, jedan od većih iskoraka u okruženju napravila je Srbija donošenjem Zakona o digitalnoj imovini. Bosna i Hercegovina kao i Republika Srpska još uvijek pomenutu oblast nisu regulisale u jednom zakonodavnom aktu, ali je ozbiljan iskorak za sve korisnike i pružaoce usluga u vezi sa virtuelnim valutama učinjen uvođenjem istih kroz izmjene Zakona o tržištu hartija o vrijednosti i Zakonu o sprječavanju pranja novca i terorističkih aktivnosti.
Upravo je to bio okidač da se šira javnost zainteresuje za kriptovalute i da kroz razne dostupne načine počne da „rudari“, ulaže i trguje kriptovalutama.
Ovaj tekst ne predstavlja pravni savet, već stav autora, ne uvek i uređivačku politiku portala.
Autor: Jovana Diljević, advokat
