Hajde da kreiramo stvarnost bez korone.

 

Dragi moji, ne znam kako vama, ali meni je već pomalo dosta virusa korona i cele priče oko njega. Ok, jasno mi je da postoji, da se može jako loše odraziti na neke ljude, a svako od nas može pripadati toj grupi. Jasno mi je i da se nije šaliti sa celom tom pričom koliko god kontradiktorno izgledali poneki članci iz medija ili tv nastupa. Ipak, ja ne bih sudila i davala sebi za pravo da određujem težinu i ozbiljnost ovog virusa. Prvo, nisam ni kompetentna za tako nešto, a drugo, bojim se da ni oni kompetentni nemaju baš mnogo relevantnih podataka za neki valjan i za običnog građanina koristan zaključak.

 

Bilo kako bilo, ono što želim da kažem je da mi je sve teže da živim sa ovoliko ograničenja, a verujem i vama!

 

Da li je to slobodno dete u meni poželelo da kreira neku novu, kreativniju stvarnost ili se odrastao umorio pokušavajući da pronađe zadovoljavajuće činjenice? Mislim da ima i jednog i drugog pomalo.

 

tigao je evo i septembar, a mi smo svi u nekom grču već jako dugo. Počinje najneobičnija školska godina u skorašnjoj istoriji i naravno, prilagođavamo se. Ipak, sve to nas troši, onako polako i podmuklo, kruni iznutra. Jedna moja prijateljica, koja deli moju strast za putovanjima, skoro mi je rekla: „Ma ne znam tako je puno nekih obaveza i stresova, tako je puno „pražnjenja“ bez imalo „punjenja“ naših baterija!“

 

I da, to je to!  Zapitah se tada kako se to najbolje pune naše baterije?

 

Odgovor me je porazio, jer sve ono čime punimo naše baterije sada je na režimu off. A to su nekima kao što smo moja prijateljica i ja, jako česta putovanja. Takođe, ono čime punimo baterije su druženja, izlasci, smejanje i grljenje sa našim prijateljima, poljupci koje upućujemo jedni drugima. Poljupci upućeni našoj deci i bliskim rođacima, našim starijim roditeljima, dragim ljudima. Da li ste primetili kako se nekako više ne ljubimo sa svima njima kao ranije? I kada se opustimo, to nije to, zar ne? 

 

 

I kako sada da neizvesnost pretvorimo u radost?

 

Sada mi jedino pada na pamet jedna od lekcija iz „Komunikacione inteligencije“ gde uvek mojim klijentima dam smernice kako da ono što ih jako muči u njihovom životu, a ne mogu da promene trenutno, zapravo svesno svedu na minimum, smanje u svom habitusu. Drugi deo te iste vežbice je da, vrlo svesno povećaju nešto lepo što im se dešava u nekom drugom segmentu života. I tako oni promene percepciju stvarnosti, neželjeno stanje ih više puno ne uznemirava, jer su stavili svoj fokus na neko drugo željeno stanje svoga života.

 

I eto rešenja, „smanjićemo“ virus  koronu na minimum,

a povećati sve lepo što nam se  trenutno dešava u našim životima.

 

Važno je shvatiti da je tako smanjena ona dobra za nas, jer podseća na opasnost i tera nas da budemo oprezni u danima pred nama. Ipak, tako mala, nije nam previše preteća i anestezirajuća, pa možemo da živimo sve ostale segmente našeg života, ako ne skroz, onda bar delimično uobičajeno, da ne kažem,  normalno. 

 

 

Kao doprinos ovoj ideji „smanjivanja“ virusa korone i u mojoj kolumni zatvaramo ciklus nazvan Komunikologike u doba korone i vraćamo se staroj dobroj Komunikacionoj inteligenciji i priči o razvoju naše komunikacione kompetencije koja nam je neophodna u svim redovnim i vanrednim uslovima života i rada. 

 

U nastavku za više korisnih informacija, pogledajte poslednja dva videa snimljene u aprilu 2020. godine, kada je virus korona stigao u Srbiju i najavu za nešto sasvim novo.

 

 

Do narednog čitanja...

 

Lep pozdrav,

 

Vaša Prof. dr Jelena Bajić

Lični stav

Vršnjački pritisak kod adolescenata

Zakon privlačenja

Kako društvene mreže utiču na nas

Kako da neizvesnost pretvorimo u radost?

Grlom u jagode

Amose, da li je to bio elektricitet?

Paklena pomorandža

Moderna vremena

U raljama društvenih mreža

Nismo li mi ljudi?

Postoji li druga normalnost

Oprostiti ili ne?

Radna nedelja od 4+ dana