Izvršni postupak kao takav je, u praksi, blisko povezan sa (često pogrešnim) utiskom nepravde i lišenja osnovnih ljudskih prava.
Međutim, kako izvršni postupak izgleda iz ugla izvršnog poverioca?
Zamislite da ste nekom pozajmili pozamašnu svotu novca, recimo, 10.000 evra. Zajmoprimac u ugovorenom roku ne vrati predmetni iznos, čak ni delimično, i vraćanje duga se prvo odlaže, i, kako to u praksi često biva, dužnik „nestaje sa lica zemlje“, ne javlja se na telefon, kao da su ga otele uklete vile. To je mnogo češća situacija nego što biste pretpostavili.
I šta poveriocu – zajmodavcu preostaje, nego da „presavije tabak“, da utuži zajmoprimca. Uslediće po pravilu dugotrajan parnični postupak, gde se ročišta zakazuju u razmacima i od po 6 meseci, i često se odlažu zbog neurednog pozivanja parničara, ili sprečenosti postupajućeg sudije, primera radi.
Posle par godina, pri čemu se zajmodavac već zarekao da više neće komšiji pozajmiti ni slanik sa solju, kada ishoduje pravnosnažnu i izvršnu presudu u svoju korist, ta presuda postaje takozvana izvršna isprava, podobna da se na osnovu nje pokrene i sprovede izvršni postupak. U međuvremenu, tokom ovog napornog procesa, poverilac, dok je bio u svojstvu tužilačke stranke u postupku, morao je da izmiruje sudske takse, ako se nije zastupao sam, izmirivao je i naknadu advokatu. Ne samo što je iz njegove „vreće“ nestalo 10.000 evra, nego se taj minus povećava i dalje, dakle.
A onda, sledi izvršni postupak. Podnese se predlog za izvršenje nadležnom sudu, sud donosi rešenje o izvršenju u kojem je označen postupajući javni izvršitelj, i izvršnom poveriocu sleduje: plaćanje sudske takse, plaćanje predujma izvršitelju za rad, plaćanje advokatske naknade.
Njegov minus se povećava, jer je izvršni poverilac, naš (sada već propisno namučeni) zajmodavac, dužan da predujmljuje sve troškove postupka, koji će na kraju pasti na teret izvršnog dužnika zajedno sa glavnicom potraživanja, pripadajućom kamatom ako je potraživana i dosuđena u parničnom postupku. A ti troškovi su poprilični!

U najvećem broju slučajeva, izvršni dužnik misli da će skrivanjem po drveću i izbegavanjem prijema pismena nekako telepatski zaustaviti dalji tok postupka. Šalu na stranu, mnogi zaista nisu upoznati sa činjenicom da postupak prema njima teče i kada odbijaju prijem pismena, samo je malo kompleksniji (podrazumeva specifičan način dostave, preko oglasne table, recimo).
U narodu, u međuvremenu, vlada narativ kako zli izvršitelji navaljuju na ljude i „otimaju imovinu“, a o našem (sad već na izdisaju) zajmodavcu i izvršnom poveriocu i o njegovim interesima niko ne razmišlja ... osim njegovog advokata i javnog izvršitelja. Na njega je sad ljut i komšija kojem neće da pozajmi ni slanik, svi ga osuđuju što „šalje izvršitelje na čoveka koji nema“, i ne pitaju ga za stanje njegovog računa, a o zdravlju da ne pričamo.
Niko se ne zamisli nad činjenicom da isti nije imao drugog načina da povrati svoj novac, osim da pokrene prilično trom i kompleksan parnični postupak, a na kraju i izvršni postupak, sve vreme predujmljujući nemale troškove. Dok se uvek „zajeca“ nad izvršnim dužnikom i njegovom nemaštinom, retko ko sa moralne tačke dovodi u pitanje da li je u redu da dužnik raspolaže tuđim novcem i ne vraća ga „jer nema“, i koliko je oštećen poverilac. Princip navodne opravdanosti trošenja tuđih resursa, jer „ja nemam, a drugi imaju“ je suviše ogrezao na ovim prostorima.
Ne zaboravimo još nešto. U praksi, poverilac bi dužnika nebrojeno puta opominjao, dužnik bi tokom parničnog postupka mogao bezbroj puta da izmiri dug i prekine ovaj neprijatan ciklus, ali ne, najčešće se „ide do kraja“, sve do potpuno blokiranih svih računa izvršnog dužnika, i do popisa njegove imovine, i do trenutka kada glavnica od 10.000 evra bude drastično uvećana za pripadajuću kamatu i sve troškove, kako parnične i advokatske, tako i izvršne.
Takođe, ako se ispostavi da izvršni dužnik nema imovinu iz koje bi se poverilac mogao prinudno naplatiti, poverilac ne samo što neće naplatiti svojih 10.000 evra, već mu ni plaćene sudske takse ni predujmljeni troškovi izvršenja neće biti nadoknađeni.
Naravno, ovo nije jedinstven model izvršnog postupka, varijacija ima beskonačno. Ali iz moje prakse, zapanjujuće mnogo izvršnih dužnika moglo je da izbegne to procesno svojstvo da su blagovremeno izmirili ono što duguju…
Ovaj tekst se može posmatrati na različite načine i mislim da će gledište čitalaca u velikoj meri zavisiti od toga kakav odnos (poštovanja) imaju i prema svojim i prema tuđim resursima bilo koje vrste.
Ovaj tekst ne predstavlja pravni savet, već stav autora, ne uvek i uređivačku politiku portala.
Autor: Ana M. Dragin, advokat
Viber kanal LAWLife portal za pravo i privredu.
Pridružite se za najnovije pravne i poslovne informacije.
